Kapetanova kula – Bihać

Kapetanova kula i turbe

Otkada je neimara ima i kula. Ako već čovjek nije mogao da uzleti, onda je mogao u kulda da uzida svoj san, pa da se ispne i s visoka svijet posmatra. I tako je to još od Kule vavilonske, koja bi pramajka svim kulama, neznanim i znanim, koje su, pored namjene, imala i svoja imena. Zna se otkud Cele-kula i otkud slične građevine, kojima dadoše imena po mjeri zla kom su sluzile, zna se i otkuda naziv sahat-kula, a ova naša, Bihaćka kula-otkud, i zasto je nazvaše Kapetnaova? Ime joj nasljedismo, a niko ne zna po kom i cijem ga kapetanu dobi, a kamoli ko je i kada sazida.

U knjigama postoje podaci da je negdje iz vremena Matijasa Korvina, koji je zivio u 15. stoljeću, ali to se za sigurno ne moze uzeti, jer je oduvijek u ovim krajevima istorija bila rasijana i u prolazu se dogdjala, u hodu, a nikad se nije našao neko vican kalemu da neponešto u pravo vrijeme zapise. Godine 1630. Anastazije Grgurević opsita stanje u Bišću, te reče ko je grad držao i kako, ali o Kuli ni on slovo ne ostavi. Ostaše listine i skoro uzaludne, pa se istorija sam na kamenu priča, na makenu kojim puževi laže, vec stoljećima, vanvremeni puževi ciji trag jedino sunce jutrom isčitava.

Kapetanova kula i turbe

U knjizi “Bihać i Bihaćka krajina” Lopasic zapisa:“Osobite vrsti sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistočnoj strani grada prem Uni. Ne zna se da li su je nekoć Hrvati ili kasnije Turci gradili. U njoj je bio stan paše, ili sandzka, a sad služi tamnicom okružnog suda.” I ništa se više ne reče o tom. Iz zidova zdanja otvorenih očiju gleda tajanstvo. Škorpija stoljetna u kamenu ćuti i niko ne zna za koga svoj otrov čuva. Ovovjekovni hroničar Ivan Tomasic, oslanjajući se na H. Strausa “Bihaćke kule i gradine” (izd. “Oblitelj”, Zagreb 1923), smatra da je Kapetanova kula građena 1205 i da je bila jedna od četiri bihaćke kule, od koje su tri razorene 1291-92. Sta je istina nemoguće je reći, kao sto je nemoguće otići u prošlost i sve to lijepo provjeriti. Zbog toga Kuli kao dosadno – ljeskari na suncu i sa četiri strane motri svijet. I stepenice joj se dosađuju; njima se penje tek dokono vrijeme i čita bogati rukopis prašine. A koji se sve silni podanik tu popne nekad, carski glas da javi. Koje li čudne fermane donesoše bezimeni glasnici i suznji u noćima koje niko ne zapamti.

Kula jeste “sluzila tamnicom”, kako je to prije sto ljeta zapisao Lopasic, ali je i ostala tamnica sve do 1959., i to tamnica svake vlasti koja je ovuda prosla. Od svijeta samo slusali nekada price o onima koji su “lezali” u kuli, krivi, ili, na pravdi boga. Desetak godina nakod ukidanja tamnice, Zavod za zastitu gradova iz Zagreba posla Andjelu Horvat da napravi projekat kojim bi se obnovila kula, pa se sedamdesetih prionu na posao i spasi se simbol sa razglednica grada.I tako Kula dobi novi krov i sve ostalo pod njim. Kasnije je i u muzej pretvorise, ali joj osta stari duh tajanstva.

 

I nastavi kula pricu za rijetke, za one sto znaju gonetati vrijeme, za one koji i pricinu vide. Prica ona, a glas joj pun magle. I gotovo niko ne razaznaje sta kaze o svojoj starosti. Uostalom, ko zna koliko moze biti star kamen; mladji je no vrijeme, a stariji no svijet. A sto to odozgo odavno mrtav kapetan zbori, i kome? Nista i nikom – i nema kapetana; to se jedino cuje vjetar sto kulu oblijece, ne bi li kako ustalasao mulj oskudne istorije. I nema onih sto su tamnovali za Austro-Ugarske, za stare i nove Jugovine. Na zidovima samo njihovi pogledi iznutra, i pogledi izvana onih sto ih zalise. Svuda po kamenu nestvarne projekcije vremena bremenitog zaumnim i proslim. Tajne, svuda tajne. Koji sve velemoza, a koji pasa, tu vijek svoj vjekova mocan? koji kapetan? I po kom se od njih kula nazva? Po Turnu, ili po Ravnikaru? Ili po nekom od nasljednika Murad-age, prvog zapovjednika Bisca iz turskog perioda? Kula to nikom nece reci. Ona stoji za inat i nedoumice je ne mogu da pomjere. Cuvaju je cetiri vjetra kroz vjekove, i pelikan, sit i nesit, na jednoj cosi, koji odnekud zaluta u ovaj grad potpis neimara da bude, neimara koji mozda i ne bi vican slovima, a znade da ljutcem i domacim mehkisem sazida tajnu knjigu svevremenu.

I tako, istorija minu, a mi na pocetku-o Kuli saznasmo malo. Doduse, neki od nas kraj nje i zastanu, i vide: ovdje nista nije proslo i sve se jos uvijek dogadja. Trajanje tu zapisuje sebe mimo nasih satova i kalendara. Konacno, nasi satovi nisu mjera i prije bi se reklo da su majstori i gospodari, tamnicari i zrtve, otisli negdje, privremeno, da se odmore od ponovljive istorije, negdje daleko od cudne proslosti ovog zdanja na cetiri vode.

Tvrđava u Bužimu

 

 

Bužim je srednjovjekovni i poslije Bihaća najveći stari grad u Krajini. Spada među najsavršenije vojne građevine u Bosni. Bio je i plemićki dvor i utvrda. Sastoji se od unutarnjeg i vanjskog grada. Prvi je sagrađen u 14. stoljeću a drugi 1484. godine. Na uglovima unutarnjeg grada bile su četiri okrugle kugle, a u bedemima vanjskog, u osnovici trapeza četiri poligona tabije (bastione).
Vanjski grad gradio je Juraj Mikulčić. Do 1878. godine, bila je iznad  vrata ploča sa glagoljskim natpisom, prenesena u zagrebčki muzej. Na kamenu do natpisa bila je uklesana ruka koja drži tupez i nadžak, a na kamenu sa druge strane slika vojnika sa zastavom, a iznad njega polumjesec i dvije zvjezdice. Nad natpisom je bila kvadratna ploča sa ostvom u sredini, dvije ptice na  dnu i dvije zvjezdice pri vrhu. Danas tih skulptura više nema. 

Turci predvođeni Ferhad begom Sokolovićem osvojili su ovaj grad 1576. godine, a 1579. godine u unutrašnjem dijelu grada sagrađena je kamena džamija.
Tada je posadu ovog grada činilo 150 pješaka i 50 konjanika. Gradom je zapovijedao dizdar. Ovoj posadi pripadao je i Hasan sin Beremov koji je 1620. godine ovom gradu prepisao jedno veće tursko djelo i na kraju se potpisao kao vođa islamske krajine.
Dolaskom turaka za ovaj grad se vezuju mnogobrojne bitke i pokušaji osvajanja (1578. ban Krištof Ungnad, 1685.god. general grof Ernest Paradaiser, hrvatski ban grof Nikola Erdedi 1686. godine, karlovčani 1688. god, 1737.  general Karlovački Cetin) međutim niko od njih nije uspio i svi su poraženi. 

Bužim i danas ima tradiciju herojskog grada i u njemu su ljudi od davnina živjeli svoji na svome, nikad poraženi, uvijek slobodni i ponosni.

 

Stari grad Prusac

Stari grad Prusac

Stara prusačka tvrđava  po svom povoljnom položaju bila izvranredan odbrambeni objekat od najstarijih vremena do pojave vatrenog oružja. Poslije pojave ovog oružja Prusac je izgubio svoj dominantan položaj u ovom kraju.
Tvrđava se razvila se razvila od starog kaštela i plemićkog dvorca srednjeg vijeka.
Važnost ovog grada je prestala zbog lošeg lokalnog položaja, a drugo radi odmaklih državnih granica turskog carstva u ovim krajevima. Ovaj grad se razvio do najvećeg značaja kao vojnička baza za prikupljanje vojske, za reorganizaciju i rasturanje trupa i egzirciranje vojske. S druge strane, kao značajan saobraćajni čvor igrao je kroz stoljeća znatnu ulogu. I po svojo velični i prostoru spada među najveće gradove u srednjoj Bosni. Očuvani zidovi dugi su gotovo 800 m, a površina iznosi više od 22.000 m2 .

U tehničkom pogledu zapažaju se dvije epohe građenja. Jedan prije turske invazije, a drugi kasnijih vremena. Kamen upotrijebljen za izgradnju uzet je neposredno u blizini krečnjak i sedra. Stariji dio grada dobro je građen od pritesanog kamena uz manji trošak maltera, dok je kasnije izgrađen u dijelovima, grublje pritesan, ostavljajući veće fuge na dodirnim dijelovima. Za malter je uptrebljavan dobat riječni pijesak koji je u malteru starijih gradova i prosijavan i u boljem odnosu miješan s krečom. Zato mu je tvrdoća dostigla tvrdoću kamena, dok se malter na ostalim dijelovima grede dade
i rukama odlomiti. Kreč se proizvodio na licu mjesta . I danas se petnaestak porodica u Pruscu bavi se isključivo proizvodnjom kreča.
Grad se sastoji od gornjeg i donjeg dijela. U gornjem gradu, u dvorištu nalazi se bunar žive vode, što je neobično za ovaj vrh na kome podignut najstariji dio grada, jer se sastoji od prirodno izlokanog kamena . Na tom dijelu nalazila se džamija sultana Bajazida. Na gornjem dijelu grada bila je citadela opasana jakim zidom (2,40 m) ispod koga se nalazio jarak(hendek). U oboru grada bila kula i tri bastiona. Obor je bio opasan jakim zidom i jarkom. Između gornjeg i donjeg grada nalazila se sahat kula .ž

Donji dio grada (podgrađe) opasan je jakim zidom debljine 2,60 m. Na sjevernoj strani nalazila se tabija. U predgrađu postoji džamija koja je vjerovatno podignuta na temeljima crkve. N odbrambenom zidu nalazile su se dvije kule. Između grada i naselja bio je veliki jarak . Viseći most se mogao u slučaju potrebe podizati. Grad je podignut u doba Germanika ili Tiberija. Ovuda je išla najbliža veza iz Salone ka Sremskoj Mitrovici. 

 
Neposredno ispod prvotnog grada razvilo se u srednjem vijeku predgrađe (današnji donji grad). Dubrovački trgovci igrali su glavnu ulogu. To se vidi i po tome što je Dubrovačka Republika prva dobijala izvještaje o događajima u ovom kraju s početkom XV vijeka a i po zaostalom romanskom nazivu Lonđa.
Nasuprot predgrađu vjerovatno na samoj raskrsnici cesta pred njim, postojalo je i veće naselje Prusac čije se ime prenosili na sam grad Biograd. Kada su se u XV vijeku pojavile prve turske čete u župi Uskoplju i počeli nemiri u zemlji, a vatreno oružje uzimalo sve više maha, podignut je oko grada još jedan bedem koji je obuhvatao i samo podgrađe dajući mu današnji izgled . Bedem oko podgrađa izgrađen je u doba mađarskog kralja Matije Korvin.Prusac je bio važna strategijska tačka, posebno do pada Bosne, sve do pada Jajca drugi put u tuske ruke. Poslije pada Bosne, Matija Korvin, kralj ugarski zauzeo je sve gradove u dolini Vrbasa do Rame. Pošto je Biograd bio važan i povoljan za operacije, Korvin ga je obnovio i napunio vojskom. Postao je tako najvažnija tačka prema osmanilijskom jugoistoku. Nakon pada Travnika pod Turke iz Prusca su se zalijetali skopaljski elajbezi, prusački dizdari i spahije prema Jajcu.
Kada je Jajce palo drugi put u ruke Osmanlija(1527-8), Pruščani naučeni u ratu, odlaze u Undurovinu(Mađarsku), Liku i Dalmaciju i donose bogat plijen.

Polovicom XVII vijeka osmanlijsko carstvo počinje stagnirati, a neprijatelj ga počinje napadati sa svih strana. Mletački hajduci i uskoci postadoše za zapadne krajeve vrlo opasni. Prusac dočekuje uskoke i ratuje sa njima, što smanjuje bogatstvo i moć Prusca.
Mnogi evropski putnici, prolazeći kroz ovaj grad, pisali su o njemu.Čuveni turski putopisac Evlija Ćelebija opisuje grad u svojoj >> Sejahatnami<<. To je lijep grad kao zrno bisera. Podigli su ga Mlećani. Čelebija navodi da u gradu ima 80 kuća. Gradski zapovjednik (dizdar) i posada od tri stotine vojnika budno čuvaju grad i vrši izviđačku službu. Ovo je vrlo važna tvrđava jer se nalazi u vrlo uskom klancu u koji mogu da dođu mletački uskoci (Evlija Čelebija , Putopis, Sarajevo,1957. str.148).

Turci su od osvajanja držali grad kao utvrdu sve do 1838.godine. U doba antireformnog pokreta u prusački grad su se sklonili krajišnici koji su seborili protiv centralne vlasti u Stambolu. Turska vojska da bi ih istjerala bombardovala je grad sa Urije i tom prilikom grad je oštećen.
Austrijanci su ostali iza okupacije 1878.godine vrlo kratko vrijeme, a poslije je grad napušten

Most Mehmed-paše Sokolovića

 

 

Most Mehmed-paše Sokolovića (Stari most u Višegradu) nalazi se u gradu Višegradu blizu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. vijeka u Bosni i Hercegovini. Most Mehmed-paše Sokolovića je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine (tzv. "Carigradska džada"). Izgradnja mosta povjerena je najvećem turskom graditelju, Kodža Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najvećih arhitekata svijeta. Zadužbina je Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira trojice sultana ( 1565.-1579. godine ) – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III.

Za ovaj most se zna da je popravljan oko 1664. godine, zatim 1875., 1911. i 1939 te 1940. godine. Pri povlačenju Austrijanaca iz Višegrada 1914. godine, razoreno je jedno okno, a slijedeće godine srpska vojska prilikom napuštanja Višegrada je razorila još jedno. Takvo stanje mosta se zadržalo do 1939. godine kada je doveden u ispravno stanje. Od 1915. do 1939. godine na porušenom dijelu mosta stajala je željezna konstrukcija preko koje se odvijao saobraćaj. Prilikom povlačenja Nijemaca u oktobru 1943. godine i taj je dio razoren.

Višegradska ćuprija. Slika napravljena nakon rušenja jednog dijela ćuprije u 1. Svjetskom ratu, jesen 1914. god.

Sredina mosta, nazvana kapija-sofa, je bila proširena i ubrzo je postala popularno sastajalište za ljude iz Višegrada i okolice, jedno relaksirano stanje koje je još uvijek tipično za današnju Tursku i većinu Balkana.

Roman Ive Andrića "Na Drini ċuprija", za koji je pisac dobio i Nobelovu nagradu i koji je preveden na mnoge svjetske jezike, je baziran po historiji ovog mosta. Roman je kroz historiju mosta prikazao i historiju cjelokupnog podneblja i mnoge značajne dogadjaje u vezi sa mostom.

Dio mosta preko rijeke čini jedanaest lučnih otvora, od kojih je krajnji otvor uz desnu obalu oslonjen na dva podzida sa najmanjim rasponom od 5,20 m. Ostalih deset lučnih otvora raspona su od 10,70-14,80 m. Most leži na devet velikih kamenih stubova širine 3,50-4,00 m i dužine oko 11,50 m. Na lijevoj obali krajnji otvor se oslanja na ugao mosta kojim prelazi u rampu. Širina kolovoza na mostu iznosi 6,00 m. Ogradni zidovi su debljine 60 cm, i njihova dužina iznosi 179,44 m. Pristupna rampa je široka oko 6,60 m sa ogradama i dužine je oko 120,00 m. U rampi su četiri lučna otvora, jedan veći na uglu (širine 4,50 m) i tri manja iznad potoka koji se ulijeva u Drinu. Lukovi su klasični prelomljeni lukovi sa relativno malim ekscentricitetom centara (cca 1,0 m, a svoda debljine 85 cm) čime se približuju polukrugu.

Kamen za zidanje mosta sječen je u mjestu Banja, oko 5 km niz desnu obalu rijeke Drine. Na sredini ovog mosta stajala je drvena kula za koju se ne zna vrijeme nastanka, a koja je porušena 1886. godine. Kula je predstavljala stražarnicu ispod koje je bio prolaz, a koji se zatvarao jakim hrastovim vratima sa obje strane. Na kuli se nalazilo nekoliko malih topova zvanih šibe. Na mostu su se nalazila dva tariha u stihovima sa uklesanim godinama – na prvom 971.-/1571ć., a na drugom 985./1577. Most je izdržao nekoliko velikih poplava, od kojih je najveća ona iz 1896. godine, kada je nivo rijeke Drine bio 1,60 m iznad mosta.

Stubovi, svod i čeoni zidovi izvedeni od sedre sa lokaliteta majdan Višegradske banje. Pojedini kameni blokovi vezani su željeznim klamfama zalivenim olovom. Nad čeonim zidovima, u ravni nivelete kolovoza, je profilisani vijenac (od sedre visine 30 cm) na kojem leži masivna kamena ograda. Šesti stub je sa plastičnom obradom. Na uzvodnoj strani, sa trokutaste osnove prelazi stepenasto u pravougaono proširenje, koje nosi slijepi portal sa tarihom-natpisom. Na nizvodnoj strani su poligonalne osnove stepenasto prelaze u pravougaono proširenje na kojem je sofa za sjedenje. Služi namjenjenoj svrsi do danas.

Most Mehmed-paše Sokolovića je trenutno najugroženiji nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Stabilnost mosta ugrožena je neispunjavanjem uvjeta sadržanih u zapisniku Komisije za tehnički prijem Hidroelektrane Višegrad i nezakonitim radom hidroelektrane. Rad hidroelektrane je izazvao rast nivoa vode rijeke Drine koja je povećala opterećenje na nosive stubove mosta dok erozija dijela mosta ispod vode prijeti rušenju cijelog mosta. Zbog nedostatka finansijskih sredstava nije bilo redovnih opravki mosta u zadnjih nekoliko decenija. Most Mehmed-paše Sokolovića je također upisan i na listu 100 najugroženijih spomenika svjetske baštine od strane World Monuments Fund (Fond svjetskih spomenika) organizacije .

 

Daorsoi ili Daorson

Jugozapadna (glavna) gradska vrata

Daorson (grč. ΔΑΟΡΣΩΝ) je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300.do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve. Ostaci ovog nekad najjačeg grada u širem području nalaze se u Ošanjićima, blizu Stoca u Hercegovini. Činile su ga tri cjeline od kojih je središnja bila tvrđava – akropola koja je bila opasana »kiklopskim« zidinama od golemih kamenih blokova (sličan onima u Mikeni u Grčkoj). U njoj su bili smješteni svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Odbrambeni zid koji se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku bio je dug 65 m, širok 4,2 m, a visok između 4,5 i 7,5 metara, imao je vrata i tornjeve na oba kraja.
Daorsi su preuzeli grčki jezik i pismo, te su bili u stalnim trgovačkim vezama s Grcima. Pronađeni su ostaci brojnih amfora za vino te dijelova fine keramike, ali najvredniji nalaz je brončana kaciga ukrašena nizom grčkih likova: Afrodite, Nike, Helija,Dioniza, Muza, Pegaza i drugih, a natpis na njoj je sličan natpisu na kacigi pronađenoj u Makedoniji. Pronađeni su također i ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, ali i Ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila. U jednom manjem objektu pronađena je kovaonica novca s prigodnim alatima i matricama, 39 raznih novčića (29 s likom kralja Ballaiosa iz 168. god. prije nove ere, te 9 s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ i likom lađe). Važnost novca je bila velika, značila je neovisnost plemena Daorsa, ali i potvrdu da su imali razvijenu obrt, kulturu i trgovinu s drugim narodima.

Pogled na unutrašnjost grada Daorson

Stari helenistički grad Daorson smješten je na lokalitetu Gradine i Banje u Ošanićima, općina Stolac, a sastavljen je iz tri vezane cjeline čiji je razmještaj uvjetovan konfiguracijom terena. Središnji dio zauzima dominantna Gradina ili Akropola kojoj sa južne i jugozapadne strane stoje podgradinske terase na Grebenu, dok se sa istočne strane širi predakropolski prostor na Banjama sa stambenim i privrednim, te trgovačkim dijelovima naselja.

Poznato je kako je od 167. godine p.n.e. Neretva bila sjeverozapadna granica Rimske republike na Balkanu, pa i granica Daorsa, koji su u okviru te države uživali neku vrstu autonomije. U to doba Daorse su iz pravca rijeke Cetine napadali Delmati, moćno ratničko pleme, čija se vlast u nekim razdobljima pružala preko Cetine u pravcu rijeke Neretve. Zbog učestalih delmatskih napada Daorsi su se 158. godine p.n.e. žalili rimskom senatu. Rat protiv Delmata se vodio od 156. do 155. godine p.n.e., a Rimljani su krenuli u ratne operacije protiv Delmata iz Narone (u blizini današnjeg Metkovića), gdje su imali jako uporište i potporu Daorsa. Oni su Neretvu štitili od Delmata i prije dolaska rimske vojske u Naronu. U tom ratu Delmati su teško poraženi i oslabljeni za duže vrijeme.

U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na našoj obali Jadranskog mora opet su se Delmati našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. godine p.n.e. stupio u savez sa Delmatima i njima pridruženim plemenima. U ova Delmatima pridružena plemena sigurno nisu spadali Daorsi, jer Cezarov pretor Vatinius započinje ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. godine p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44./43. godine n.e.) napali centar Daorsa, grad Daorson, i potpuno ga razorili.
Iz podataka o ratovima rimskog pretora Vatiniusa protiv Delmata može se prilično točno utvrditi vrijeme uništenja grada Daorsona i definitivnog prekida života u tom gradu. Arheološki materijal s utvrđenja datira iz druge polovice 1. stoljeća p.n.e., što se podudara s pretpostavljenim vremenom napadaja na grad i s prekidom života u njemu.

U vrijeme propasti Rimske republike (oko 27. godine p.n.e.) Daorsi su imali 17 dekurija (rimskih općina), a u početku Rimskog carstva Delmati su imali čak 342 dekurije, što dovoljno govori o odnosima snaga nakon ratova. Tada je uništen dio plemena Daorsa. Na ruševinama grada Daorsona nikada kasnije nije nastalo trajnije naselje. Pojedinačni i rijetki nalazi zastupljeni su na tom prostoru iz raznih epoha i stoljeća, pa i najnovijeg vremena, jer su se ljudi tamo često kretali. Kasnije se novi centar Daorsa razvio u dijelu Vidova polja i današnjeg Stoca, početkom 1. stoljeća p.n.e. kao municipij Diluntum.

Prve podatke o arheološkom nalazištu danas poznatom kao Daorson objavili su K. Hörmann i V. Radimsky 1892. godine. Detaljno geodetsko snimanje terena izvršeno je 1956. godine. Najopsežnija istraživanja su izvršena uz jugozapadni toranj i glavna gradska vrata, kao i djelomice uz megalitski zid sa unutrašnje i vanjske strane. Detaljno je istraženo gradsko šetalište sa južne strane Akropole uz Veliku gomilu, gradska stubišta te malo svetište ili hram i prostor oko sjeverozapadnog obrambenog tornja. Istraživački radovi su obavljeni i na gradskoj cisterni, na prostoru uz sjeverni i istočni poprečni bedem, na Velikoj gomili i kod sjeveroistočnog tornja gdje su otkrivena druga, pomoćna ili sjeveroistočna gradska vrata.
Na Grebenu je otkriveno desetak stambenih objekata, a na Banjama čitav niz objekata razne namjene. Paralelno su od 1963. godine, u nekoliko kampanja, vršeni konzervatorski radovi na megalitskim zidovima, ali su bili nedovoljni, pa su već otkriveni objekti ponovo zakopavani, štiteći ih tako od utjecaja atmosferilija i podrhtavanja tla. Kompletan pokretni materijal sa lokaliteta iskopan tijekom svih ovih godina nalazi se u depou Prahistorijskog odsjeka Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Novac

Danas, više od tri i po hiljade godina kasnije, Daorson svojim megalitskim zidinama svjedoči teretu godina. Stoljeća silne i slavne povijesti danas nisu pretočene u turističku atrakciju. Tako su tek nedavno postavljene klupice i kante za otpatke na vidikovcu pred kompleksom. Također, do prije pola godine bilo je gotovo nemoguće doći automobilom do ovoga lokaliteta, no aktivnostima Federalnog ministarstva za obrazovanje, kulturu i sport put je popravljen i otpočeti su određeni koraci na promoviranju atraktivnosti ovoga nalazišta.
Arheološko područje Helenističkog grada Daorson u Ošanićima kod Stoca proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stjepan Grad

Stjepan Grad

Srednjevjekovno zdanje – Stjepan grad, nastalo na kasnoantičkoj utvrdi ponad Blagaja je bio jedan od najvažnijih gradova u zemlji Kosača.
Stari grad Blagaj (Bona, Stjepan-grad) je sagrađen na najistaknutijem mjestu visokog i teško pristupačnog kraškog brda, na 310 m nadmorske visine i iznad vrela rijeke Bune od kojeg je udaljen 266 m.
Ovaj grad je zapravo bio gradska palača, opasana tvrdim bedemima s nazubljenim vrhovima koja su i danas vidljivi. U njemu je stolovao Stjepan Vukšić Kosača pa je zbog toga i dobio ime Stjepan grad.U 10. stoljeću Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj umnogome je utjecala blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem.

Stjepan Grad

Bio je okosnica političkih i vojnih turbulencija hercegove zemlje sve do 1473. godine kada ga je osvojila turska vojska te je postao sjedište i rezidencija kadije.
Istorijsko područje – Stari grad Blagaj (Stjepan-grad) u Blagaju kod Mostara proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stjepan Grad

 Ako ste raspoloženi za planinarenje, možete prošetati do ove tvrđave koju su prvobitno izgradila Ilirska plemena, zatim su je ojačali Rimljani, pa bosanski vladari i na kraju su je Osmanlije znatno proširile. Do ove tvrđave na vrhu litice se može doći jednosatnom šetnjom uz vijugavu stazu. Tvrđava nije konzervirana, ali je jedan dio zidina još uvijek nedirnut. Ovo je odlično mjesto za posmatranje Neretvanske doline kao što je i idealno mjesto za izlet. Staza nije obilježena, no nije je teško pronaći. U tvrđavi nema vodiča niti se naplaćuje ulaz.

Kula grad Zvornik

Gornji grad

Zvornik se prvi put spominje u 1410. godine, i to pod imenom Zvonik, a 1519. pod sadašnjim nazivom Zvornik. Jedna od najznačajnijih, ako ne i najznačajnija historijska građevina u sjeveroistočnoj Bosni je Stari grad iznad Zvornika. Zvornički stari grad (tvrđava) nastao je znatno ranije, vjerovatno u vrijeme kada se na Drini ustalila granica izmedu Srbije i Bosne (to jest u drugoj polovini 13. ili na početku 14. vijeka). Podignut je na pogodnom mjestu gdje Drina polahko izlazi u plodnu ravnicu i gdje su od davnina prolazili i ukrštavali se važni putevi (posebno za Dubrovnik i Vrh Bosnu i dolinom Drine do njenog ušća pa dalje za Sirmijum-Sremska Mitrovica). 

Donji grad

To je doprinijelo da se razvije grad, kao jedan od značajnijih trgovačkih centara. Uporedo sa privrednim razvojem Zvornik dobija sve odlike naprednog gradskog naselja. Zato nije slučajno što su kasnije Osmanlije od njega napravili svoj administrativni centar, odnosno sandžak.  Stari grada sastoji se iz tri međusobno povezana dijela: Donji grad (pored puta Zvornik-Sarajevo), Srednji grad (najstariji dio) i Gornji grad (nalazi se na uzdignutom brdu iznad Zvornika). Tvrđavu nazivaju i Đurđev grad po despotu Đurđu koji je vladao Zvornikom 1433. godine i dosta je uticao na izgled Srednjeg grada tvrđave. Kao i svaka tvrđava i ova ima legendu koja je, kako to legende i nalažu, nevjerovatna i pomalo jeziva. Legendu Starog grada priča nam Mehmed Hudović u knjizi „Zvornik, slike i bilješke iz prošlosti“.

Zvornička kapija

Stari grad priča legendu o „lijepoj vladarici Jerini ili „Prokletoj Jerini“, koja je poput kakve Kirke zvodila mlade junake i, zasitivši ih se, sunovraćala ih kroz tajna vrata s najviše kule u hučnu Drinu. Najzad se namjerila na mladog junaka Vuka Jugovića, koji ju je u posljednjem času zgrabio i sunovratio se zajedno s njom u bezdan. Njoj se pripisuje i podizanje Zvorničkog starog grada, što nema historijsku osnovu.“ Tvđava ili Stari grad trenutno služi i kao „izletište“ brojnim turistima koji tu mogu odmarati i uživati u prelijepom pogledu na Drinu, Zvornik i okolna naselja. 

1902. godina

Stari grad Ostrožac

Stari grad Ostrožac

Ostrožac se nalazi 14 km sjevero-istočno od Bihaća na lijevoj obali rijeke Une. Smješten je na blagoj kosi 206 m iznad Une. Prvi put se spominje 1286. godine kao posjed knezova Blagajskih Babonića. Prema nekim nepotvrđenim podacima, utvrda Ostrožac postojala je još 405. godine prija našeg računanja vremena. U starim listinama se spominje kao "Orisio" ili "Hostrosach".

Stari grad Ostrožac

1577. godine, Osmanlije zauzimaju Ostrožac. General Khevenhüller (Kevenhiler) ga kratko poslije povraća ali 1578. godine definitivno ovdje vladaju Osmanlije. Najpoznatiji vladari Ostrošca su Bezi Beširevići. Oni su gotovo tri vijeka vladali Ostrošcem. 1661. godine, Petar Zrinski je jurišao na Ostrožac te ga totalno popalio. Tada se Ostrožac sastajao od oble kule na samom početku utvrde, kazemata, bedema i kapikule. U XIX vijeku je jedan od Beširevića cijeli brijeg ogradio visokim bedemima, pojačao iste sa tabijama i kulama te nastalo dvorište pregradio zidom. Sredinom XIX vijeka se spominju požari u starom gradu, gdje je sve sagorivo izgorjelo i ostale su samo ruševine. U velikom dvorištu na desnoj strani ispred "stare utvrde" stajala je nekad stara džamija. Posljednje ostatke te džamije je okružni načelnik u Bihaću, Lothar von Berks dao otkloniti prilikom izgradnje njegovog dvorca 1901. godine. 

Stari grad Ostrožac

Nakon okupacije od strane Austro-Ugarske, 1878. godine, već pomenuti Lothar pl. Berks (Vitez Malteškog reda i državni komornik, major u penziji, časnik Carsko-kraljeve vojske Austro-Ugarske) pred sami kraj XIX vijeka poduzima napore kupovine kompletnog imanja Ostrožac, što ga dovodi u velike neprilike i dolazi do spora oko vlasništva. No Berks je uspio izgraditi svoju veleljepnu vilu na ruševinama starog grada, kako on navodi u "romanskom stilu". Berksovi su do 1938. godine boravili u ovom zdanju. 1946. godine je zdanje nacionalizovano i od tada se nalazi u državnom vlasništvu (prvo SFRJ pa danas BiH).

Stari grad Ostrožac