Kapetanova kula – Bihać

Kapetanova kula i turbe

Otkada je neimara ima i kula. Ako već čovjek nije mogao da uzleti, onda je mogao u kulda da uzida svoj san, pa da se ispne i s visoka svijet posmatra. I tako je to još od Kule vavilonske, koja bi pramajka svim kulama, neznanim i znanim, koje su, pored namjene, imala i svoja imena. Zna se otkud Cele-kula i otkud slične građevine, kojima dadoše imena po mjeri zla kom su sluzile, zna se i otkuda naziv sahat-kula, a ova naša, Bihaćka kula-otkud, i zasto je nazvaše Kapetnaova? Ime joj nasljedismo, a niko ne zna po kom i cijem ga kapetanu dobi, a kamoli ko je i kada sazida.

U knjigama postoje podaci da je negdje iz vremena Matijasa Korvina, koji je zivio u 15. stoljeću, ali to se za sigurno ne moze uzeti, jer je oduvijek u ovim krajevima istorija bila rasijana i u prolazu se dogdjala, u hodu, a nikad se nije našao neko vican kalemu da neponešto u pravo vrijeme zapise. Godine 1630. Anastazije Grgurević opsita stanje u Bišću, te reče ko je grad držao i kako, ali o Kuli ni on slovo ne ostavi. Ostaše listine i skoro uzaludne, pa se istorija sam na kamenu priča, na makenu kojim puževi laže, vec stoljećima, vanvremeni puževi ciji trag jedino sunce jutrom isčitava.

Kapetanova kula i turbe

U knjizi “Bihać i Bihaćka krajina” Lopasic zapisa:“Osobite vrsti sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistočnoj strani grada prem Uni. Ne zna se da li su je nekoć Hrvati ili kasnije Turci gradili. U njoj je bio stan paše, ili sandzka, a sad služi tamnicom okružnog suda.” I ništa se više ne reče o tom. Iz zidova zdanja otvorenih očiju gleda tajanstvo. Škorpija stoljetna u kamenu ćuti i niko ne zna za koga svoj otrov čuva. Ovovjekovni hroničar Ivan Tomasic, oslanjajući se na H. Strausa “Bihaćke kule i gradine” (izd. “Oblitelj”, Zagreb 1923), smatra da je Kapetanova kula građena 1205 i da je bila jedna od četiri bihaćke kule, od koje su tri razorene 1291-92. Sta je istina nemoguće je reći, kao sto je nemoguće otići u prošlost i sve to lijepo provjeriti. Zbog toga Kuli kao dosadno – ljeskari na suncu i sa četiri strane motri svijet. I stepenice joj se dosađuju; njima se penje tek dokono vrijeme i čita bogati rukopis prašine. A koji se sve silni podanik tu popne nekad, carski glas da javi. Koje li čudne fermane donesoše bezimeni glasnici i suznji u noćima koje niko ne zapamti.

Kula jeste “sluzila tamnicom”, kako je to prije sto ljeta zapisao Lopasic, ali je i ostala tamnica sve do 1959., i to tamnica svake vlasti koja je ovuda prosla. Od svijeta samo slusali nekada price o onima koji su “lezali” u kuli, krivi, ili, na pravdi boga. Desetak godina nakod ukidanja tamnice, Zavod za zastitu gradova iz Zagreba posla Andjelu Horvat da napravi projekat kojim bi se obnovila kula, pa se sedamdesetih prionu na posao i spasi se simbol sa razglednica grada.I tako Kula dobi novi krov i sve ostalo pod njim. Kasnije je i u muzej pretvorise, ali joj osta stari duh tajanstva.

 

I nastavi kula pricu za rijetke, za one sto znaju gonetati vrijeme, za one koji i pricinu vide. Prica ona, a glas joj pun magle. I gotovo niko ne razaznaje sta kaze o svojoj starosti. Uostalom, ko zna koliko moze biti star kamen; mladji je no vrijeme, a stariji no svijet. A sto to odozgo odavno mrtav kapetan zbori, i kome? Nista i nikom – i nema kapetana; to se jedino cuje vjetar sto kulu oblijece, ne bi li kako ustalasao mulj oskudne istorije. I nema onih sto su tamnovali za Austro-Ugarske, za stare i nove Jugovine. Na zidovima samo njihovi pogledi iznutra, i pogledi izvana onih sto ih zalise. Svuda po kamenu nestvarne projekcije vremena bremenitog zaumnim i proslim. Tajne, svuda tajne. Koji sve velemoza, a koji pasa, tu vijek svoj vjekova mocan? koji kapetan? I po kom se od njih kula nazva? Po Turnu, ili po Ravnikaru? Ili po nekom od nasljednika Murad-age, prvog zapovjednika Bisca iz turskog perioda? Kula to nikom nece reci. Ona stoji za inat i nedoumice je ne mogu da pomjere. Cuvaju je cetiri vjetra kroz vjekove, i pelikan, sit i nesit, na jednoj cosi, koji odnekud zaluta u ovaj grad potpis neimara da bude, neimara koji mozda i ne bi vican slovima, a znade da ljutcem i domacim mehkisem sazida tajnu knjigu svevremenu.

I tako, istorija minu, a mi na pocetku-o Kuli saznasmo malo. Doduse, neki od nas kraj nje i zastanu, i vide: ovdje nista nije proslo i sve se jos uvijek dogadja. Trajanje tu zapisuje sebe mimo nasih satova i kalendara. Konacno, nasi satovi nisu mjera i prije bi se reklo da su majstori i gospodari, tamnicari i zrtve, otisli negdje, privremeno, da se odmore od ponovljive istorije, negdje daleko od cudne proslosti ovog zdanja na cetiri vode.