Kapetanova kula – Bihać
 |
| Kapetanova kula i turbe |
Otkada je
neimara ima i kula. Ako već čovjek nije mogao da uzleti, onda je mogao u
kulda da uzida svoj san, pa da se ispne i s visoka svijet posmatra. I
tako je to još od Kule vavilonske, koja bi pramajka svim kulama,
neznanim i znanim, koje su, pored namjene, imala i svoja imena. Zna se
otkud Cele-kula i otkud slične građevine, kojima dadoše imena po mjeri
zla kom su sluzile, zna se i otkuda naziv sahat-kula, a ova naša,
Bihaćka kula-otkud, i zasto je nazvaše Kapetnaova? Ime joj nasljedismo, a
niko ne zna po kom i cijem ga kapetanu dobi, a kamoli ko je i kada
sazida.
U knjigama
postoje podaci da je negdje iz vremena Matijasa Korvina, koji je zivio u
15. stoljeću, ali to se za sigurno ne moze uzeti, jer je oduvijek u
ovim krajevima istorija bila rasijana i u prolazu se dogdjala, u hodu, a
nikad se nije našao neko vican kalemu da neponešto u pravo vrijeme
zapise. Godine 1630. Anastazije Grgurević opsita stanje u Bišću, te reče
ko je grad držao i kako, ali o Kuli ni on slovo ne ostavi. Ostaše
listine i skoro uzaludne, pa se istorija sam na kamenu priča, na makenu
kojim puževi laže, vec stoljećima, vanvremeni puževi ciji trag jedino
sunce jutrom isčitava.
 |
| Kapetanova kula i turbe |
U knjizi “Bihać i Bihaćka krajina” Lopasic zapisa:“Osobite vrsti
sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistočnoj strani grada prem
Uni. Ne zna se da li su je nekoć Hrvati ili kasnije Turci gradili. U
njoj je bio stan paše, ili sandzka, a sad služi tamnicom okružnog suda.” I
ništa se više ne reče o tom. Iz zidova zdanja otvorenih očiju gleda
tajanstvo. Škorpija stoljetna u kamenu ćuti i niko ne zna za koga svoj
otrov čuva. Ovovjekovni hroničar Ivan Tomasic, oslanjajući se na H.
Strausa “Bihaćke kule i gradine” (izd. “Oblitelj”, Zagreb 1923), smatra
da je Kapetanova kula građena 1205 i da je bila jedna od četiri bihaćke
kule, od koje su tri razorene 1291-92. Sta je istina nemoguće je reći,
kao sto je nemoguće otići u prošlost i sve to lijepo provjeriti. Zbog
toga Kuli kao dosadno – ljeskari na suncu i sa četiri strane motri
svijet. I stepenice joj se dosađuju; njima se penje tek dokono vrijeme i
čita bogati rukopis prašine. A koji se sve silni podanik tu popne
nekad, carski glas da javi. Koje li čudne fermane donesoše bezimeni
glasnici i suznji u noćima koje niko ne zapamti.
Kula jeste “sluzila tamnicom”, kako
je to prije sto ljeta zapisao Lopasic, ali je i ostala tamnica sve do
1959., i to tamnica svake vlasti koja je ovuda prosla. Od svijeta samo
slusali nekada price o onima koji su “lezali” u kuli, krivi, ili, na
pravdi boga. Desetak godina nakod ukidanja tamnice, Zavod za zastitu
gradova iz Zagreba posla Andjelu Horvat da napravi projekat kojim bi se
obnovila kula, pa se sedamdesetih prionu na posao i spasi se simbol sa
razglednica grada.I tako Kula dobi novi krov i sve ostalo pod njim.
Kasnije je i u muzej pretvorise, ali joj osta stari duh tajanstva.
I nastavi
kula pricu za rijetke, za one sto znaju gonetati vrijeme, za one koji i
pricinu vide. Prica ona, a glas joj pun magle. I gotovo niko ne
razaznaje sta kaze o svojoj starosti. Uostalom, ko zna koliko moze biti
star kamen; mladji je no vrijeme, a stariji no svijet. A sto to odozgo
odavno mrtav kapetan zbori, i kome? Nista i nikom – i nema kapetana; to
se jedino cuje vjetar sto kulu oblijece, ne bi li kako ustalasao mulj
oskudne istorije. I nema onih sto su tamnovali za Austro-Ugarske, za
stare i nove Jugovine. Na zidovima samo njihovi pogledi iznutra, i
pogledi izvana onih sto ih zalise. Svuda po kamenu nestvarne projekcije
vremena bremenitog zaumnim i proslim. Tajne, svuda tajne. Koji sve
velemoza, a koji pasa, tu vijek svoj vjekova mocan? koji kapetan? I po
kom se od njih kula nazva? Po Turnu, ili po Ravnikaru? Ili po nekom od
nasljednika Murad-age, prvog zapovjednika Bisca iz turskog perioda? Kula
to nikom nece reci. Ona stoji za inat i nedoumice je ne mogu da
pomjere. Cuvaju je cetiri vjetra kroz vjekove, i pelikan, sit i nesit,
na jednoj cosi, koji odnekud zaluta u ovaj grad potpis neimara da bude,
neimara koji mozda i ne bi vican slovima, a znade da ljutcem i domacim
mehkisem sazida tajnu knjigu svevremenu.
I tako,
istorija minu, a mi na pocetku-o Kuli saznasmo malo. Doduse, neki od nas
kraj nje i zastanu, i vide: ovdje nista nije proslo i sve se jos uvijek
dogadja. Trajanje tu zapisuje sebe mimo nasih satova i kalendara.
Konacno, nasi satovi nisu mjera i prije bi se reklo da su majstori i
gospodari, tamnicari i zrtve, otisli negdje, privremeno, da se odmore od
ponovljive istorije, negdje daleko od cudne proslosti ovog zdanja na
cetiri vode.
