Mogorjelo - Čapljina

Mogorjelo - Čapljina

Mogorjelo je jedinstven arheološki spomenik iz rimskog doba, dobro očuvana stara rimska villa rustica, smješten u neposrednoj blizini Čapljine, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Ovaj spomenik kulture spada u najljepša zdanja kasne antičke arhitekture u cijeloj Bosni i Hercegovini. Predmeti pronađeni u Mogorjelu potiču iz 4. stoljeća. Sama vila svojim bogatstvom, ljepotom i osebujnošću arhitekture predstavlja oazu vrijednosti i ljepote, okruženu bogatom mediteranskom vegetacijom.

Mogorjelo - Čapljina

Mogorjelo - Čapljina

Najstarije građevine potječu iz 1. stoljeća kada je lokalitet služio kao zemljoradnički centar. Ove originalne građevine su izgorjele u 3. stoljeću, no već u 4. stoljeću na njihovom mjestu je nastala veličanstvena rimska urbanističkog plana rimskog castruma (utvrde) pravilne osnove s kvadratnim kulama na kutovima (poput Dioklecijanove palače u Splitu). Mogorjelo je opskrbljivalo rimski grad Naronu, i vjerojatno je služila u obranu grada i okolice. Krajem 4. stoljeća utvrdu su osvojili i djelomice uništili Vizigoti. U 5. stoljeću su izgrađene dvije ranokršćanske bazilike iskoristivši zidine utvrde.

Mogorjelo - Čapljina

Mogorjelo - Čapljina

Stari grad Travnik

 Stari grad Travnik

Tvrđava Stari grad jedan je od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne u kojem su naredni istorijski periodi ostavili svoja specifična obilježja.

U do sada poznatim istoriografskim izvorima ne postoji podatak o godini i trajanju izgradnje, kao ni o graditelju. Historičari su saglasni da je tvrđava sagrađena u drugoj polovini 14. ili prvoj polovini 15. stoljeća. Po načinu gradnje i drugim indicijama pretpostavlja se da ju je dao sagraditi kralj Tvrtko II Kotromanić, ali historičari smatraju da je mogući graditelj i kralj Stjepan Dabiša.

Današnji izgled bedema i tvrđave same predstavljaju rezultat intervencija turskih majstora gradnje vojnih utvrda.

1953.  godine tvrđava se stavlja pod patronat Zavičajnog muzeja Travnik. Zahvaljujući najviše direktoru Muzeja Stipi Loziću otpočelo se s čišćenjem i uređenjem tvrđave, arheološkim i konzervatorskim radovima.  Ubrzo je Stari grad postao centar kulturnog i zabavnog života Travnika u koji dolaze brojni turisti i posjetioci.

1999. godine pokrenut je proces obnove i revitalizacije tvrđave.
Stari grad danas sadrži različite muzeološke, kulturološke, edukativne i zabavne postavke i aktivnosti.

Tvrđava Stari grad danas ima status nacionalnog spomenika BiH.

Mit o nastanku grada

Travnička tvrđava u više od 500 godina postojanja višekratno je mijenjala naziv:
Garbun , zaboravljeno srednjovjekovno ime čije značenje ne znamo pouzdano jer možda potiče iz izumrlog jezika Ilira, ili je to možda riječ turskog porijekla koja označava tvrđavu na brijegu;
Travnik ( Trawinc, Travnich, Travnic), po onom bosanskom kraljevskom porezniku na travarinu (porez na ispašu stoke), kao što je i grad Mostar dobio ime po mostarima, poreznicima na mostarinu;
Austro-Ugarska monarhija imenuje tvrđavu kao Kastel ili Kaštel, te je tako označena i na njihovim vojnim kartama.

Etnoloska zbirka zavičajnog muzeja Travnik

U narodu, jednostavno nazvana Grad, da bi nakon 1953. godine na poticaj Stipe Lozića, direktora travničkog Zavičajnog muzeja, a u svrhu stavljanja tvrđave u turističku funkciju, bila nazivana Stari grad. Tvrđava je danas poznata po potonjem nazivu - Stari grad!

Ni arheološka istraživanja, a ni raznolika istoriografska literatura napisana o tvrđavi, ne otkriva nam u potpunosti njen istorijat; tako,da danas postoje brojne nedoumice koje tvore onu viziju mitskog osnutka grada Travnika kao, neprijeporno, najprepoznatljivijeg dijela njegove urbane mitologije. Slijedom Hegelove misli da sve što je poznato nije i spoznato,  ma koliko znali o tvrđavi, danas još uvijek ne znamo: tačnu godinu gradnje, niti znamo ko je bosanski kralj-graditelj; nije nam poznat njen arhitekta, ni oni sigurno brojni majstori-zidari i irgeti; ne znamo koliko je dugo građena; da li je 1463. godine turska vojska osvojila tvrđavu borbom, predajom ili izdajom vojne posade; kakav je bio taj svakodnevni život zapovjednika i posadnika utvrde - od pretpostavljene ilirske gradine, preko bosanske srednjovjekovne tvrđave i dvora, potonje turske osmanske prisutnosti od 415 godina, zatim austrougarskog razdoblja, perioda Kraljevine SHS-Jugoslavije i II svjetskog rata.

Neki arheolozi i istoričari (poput dr.Joze Petrovića, rođenog u Gornjem Docu kod Travnika) smatraju da je na mjestu današnje tvrđave, još u neolitu, postojala utvrda za naselje od kojeg potiču praistorijske rbine pronađene na sjeveroistočnoj padini grebena na kome leži tvrđava.

Pretpostavlja se da je tu, svakako, postojala ilirska gradina plemena Desitijata, jedna od 40 utvrda pronađenih u travničkom kraju iz tog perioda od prije više od 2 000 godina.
Neka nam sposobnost imaginarnog mišljenja dopusti da sebi predočimo da je baš tu bila ona legendarna Arduba, tvrđava čijim je osvojenjem 9.godine n.e. okončan Batonov ustanak ilirskih plemena  protiv najboljih rimskih legija predvođenih proslavljenim vojskovođama Tiberijem i Germanikom, ona tvrđava s čijih su bedema skakale u ponor (možda klanac potoka Hendek ispod tvrđave) majke držeći svoju djecu u naručju, ne želeći postati robljem rimskih patricija.

Interesantno je da slavni turski putopisac Evlija Čelebija 1660. godine piše da jeTravnik sagradio latinski kralj po imenu Dubrovnik, u istoriografiji nepoznata vladarska ličnost.

Zasigurno najvažniji događaj u svekolikoj istoriji utvrde je onaj što se zbio 3. juna 1463. godine, kada je tvrđavu osvojila turska vojska sultana Mehmeda II Fatiha.

Stari grad Travnik

Turci su tvrđavu fortifikacijski dograđivali i time upotpunjavali njenu prvotnu namjenu, da bude strateški izuzetno važan vojni objekat. To će i biti sve do 1948. godine, a stoljećima  će se smjenjivati vojne odore i znamenja: srednjovjekovni kraljevski strelci, turski timarnici i ulufedžije, austrougarski soldati, vojnici jugoslovenske Kraljevine, domobrani, ustaše i nacisti, Titovi partizani i trupe FNRJ.

U 18. i 19. stoljeću, travnička tvrđava je ostala  upamćena kao kazamat i gubilište za nepokorne bosanske begove i age, kao i svakovrsne prestupnike.

Stari grad jedan je od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne u kojem su naredni istorijski periodi ostavili svoja specifična obilježja.
O njegovom nastanku, funkciji i događajima koji su se zbivali unutar i oko zidina, postoje različite pisane i nepisane verzije, izvori i tumačenja.

Bobovac

Bobovac

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić nešto prije polovine 14. vijeka. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. vijeka), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti osmanlijskim osvajanjem (1463.) Prvi put se u pisanim dokumentima pominje 1349.
Njegov položaja i konfiguracija terena je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je bila bez fortifikacija i imala više administrativno-politički značaj. U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu.
Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio je meta napada osvajača.
U bosansko-srpskom ratu 1350. opsjedao ga je srpski car Stefan Dušan, ali ga nije osvojio.
Septembra 1407. godine grad je osvojila mađarska vojska i jedno vrijeme držala u njemu posadu u težnji da vrati na prijestolje svrgnutog bosanskog kralja Stjepana Ostoju.
Stjepan Tomašević (1461-1463), posljednji bosanski kralj, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, seli kraljevski dvor u Jajce.

Bobovac

Bobovac su Osmanlije opsjedali 19. maja a osvojili 21. maja 1463. nakon samo tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac Jörg iz Nürnberga. Također se govori da je knez Radak, koji je upravljao u to vrijeme gradom predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali su ga Osmanlije nakon predaje pogubili. Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu je iznenadio kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć. Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Nakon njegovog zauzimanja, Osmanlije su ga razorili ali su zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja ponovo sagradili neke objekte potrebne za njihov boravak. Osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru kada ostaje duboko u pozadini. Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama tako da je njena vrijednost umanjena.
U kraljevskom mauzoleju na Bobovcu pronađeno je devet skeleta u pet grobnica. Tu su bili sahranjeni kraljevi Stjepan Dabiša, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II i Stjepan Tomaš. S njima je vjerovatno bio sahranjen i posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, čiji su ostaci bili preneseni iz Jajca. Od deveta skeleta, samo jedan pripada ženskoj osobi, koja je sahranjena pored Tvrtka II. Pretpostavlja se da pripada supruzi Tvrtka II, kraljici Doroteji Gorjanskoj. Između grobova kralja Tvrtka II i groba žene za koju se pretpostavlja da je kraljica Doroteja Gorjanska nalazi se dječji grob, za kojeg se pretpostavlja da pripada djetetu Tvrtka II i Doroteje Gorjanske.

Tešanjska tvrđava - Gradina

Stari grad Tešanj ili Gradina izgrađen je na uzvišenju u kotlini, uz rijeku Tešanjku, na strmoj i jednim dijelom odsječenoj litici brijega, teško pristupačan sa tri strane. Po tipu svoje namjene pripada skupini većih, utvrđenih gradova na uzvišenju.
Utvrđeno naselje iz srednjovjekovnog perioda je podignuto na vrhu stjenovitog brijega. Tu je sagrađena poligonalna kula i ograđeno dvorište. Dvorište je imalo oblik nepravilnog polukruga, sa radijusom od nekih 26 metara. Na sjeveroistočnoj strani dvorišta izgrađena je dvanaesterougaona kula za koju se pretpostavlja da je bila visoka od 15 do 20 metara i da je imala prizemlje i tri sprata. Ova kula je bila glavna odbrana srednjovjekovnog grada. Između ove kule i današnje krnje kule, izgrađen je u perimetralnom zidu dvorišta jedan mali bastion za koji se smatra da je bio kula. U dvorištu su nekada bile sagrađene drvene zgrade za stanovanje i jedan bunar koji je danas zatrpan. Zatrpali su ga Nijemci u II svjetskom ratu, nakon što su ga detaljno pretražili. U blizini dvanaesterougaone kule izgrađena je manja, isturena sedmerougaona kula. Tako je izgledao prvobitni tešanjski grad srednjeg vijeka, koji će svoj izgled promijeniti početkom XV stoljeća i prerasti iz srednjovjekovnog dvora u tvrđavu. Potom su po samom rubu uzvišenja izgrađeni zidovi kojima je zatvoren kompletan odbrambeni sistem. Što se tiče tehnike zidanja srednjovjekovnog tešanjskog grada, korištena je kamena oplata u koju se sipala kaša od lomljenog kamena i krečnog maltera.
Osmanlije su zauzevši grad najvjerovatnije 1520.godine naišli na spaljen grad i porušene kule. Krajem XVII stoljeća Osmanlije su popravili grad. Tada su tešanjskom gradu dodali jedan novi dio, odnosno donji dio grada.
Jačinu grada odlikuje renoviran gornji dio grada, adaptiran na savremeni način borbe, i donji dio grada iz osmanskog perioda koji je svojim sistemom dopunio snagu tvrđave.
Donji dio grada se počeo graditi za vrijeme sultana Mustafe II (1695.-1703.). U donjem dijelu grada Osmanlije su prvo izgradile Dizdarevu kulu. Kula je imala prizemlje i dva sprata. Na prvom spratu je bila veća prostorija za stanovanje a na drugom spratu stan za dizdara. Istočno od Dizdareve kule, Osmanlije su sagradili tabiju. Kroz sredinu te tabije bio je prokopan tunel, a desno i lijevo od njega kazamati.
Time je Gradina dobila svoju konačnu fizionomiju čime je predstavljala jednu od najsnažnijih utvrda bosanskog ejaleta. Nadogradnja starog grada koje su izvršili Osmanlije, kao i izgradnja donjeg grada predstavlja treću (osmansku) graditeljsku fazu. Vojna posada napustila je stari grad Tešanj 1840.godine.

Dobojska tvrđava

Dobojska tvrđava

Dobojska srednjovjekovna tvrđava Gradina predstavlja kulturno-istorijski spomenik posebne vrijednosti ne samo za grad Doboj i njegove građane, nego i za šire područje Balkana. Viševjekovna istorija Gradine, ispisana na svakom kamenu ovog utvrđenja, dokaz je postojanja ljudskih naseobina još iz davne prošlosti u dolinama rijeka Bosne, Spreče i Usore. Dobojska tvrđava Gradina je izgrađena u 13. vijeku, a prema analizama stručnjaka građena je od materijala rimskog kastruma. U tadašnje vrijeme, materijal za gradnju tvrđave, prevožen je splavovima rijekom Bosnom. Srednjovjekovna tvrđava Gradina prvi put se spominje u pisanim dokumentima 28. juna 1415. godine,a ovaj datum se inače obilježava i kao dan grada Doboja. Tvrđava je preživjela mnoge ratne pohode i osvajanja.

Dobojska tvrđava

Danas je dobojsko utvrđenje kulturno istorijski spomenik visoke vrijednosti koji svojom siluetom nameće obilježje savremenog grada.
Turistički sadržaji dobojske tvrđave:
•  caffe
•  dječje igralište
•  suvenirnica
•  konferencijska sala kapaciteta 40 osoba
•  Doček na dobojskoj tvrđavi
•  Replike starih oružja i antikviteta čine posebnu čar prilikom posjete dobojskoj tvrđavi vraćajući Vas u srednji vijek. Zamislite kako zatežete konopac starog katapulta rađenog po crtežima Leonarda Da Vinčija.
•  Amfiteatar dobojske tvrđave namjenjen je održavanju koncerata, pjesničkih večeri, horskih i folklornih performansa. Kapacitet amfiteatra je 300 sjedišta i 200 mjesta za stajanje. Sa tribina amfiteatra pruža se jedinstven pogled na svjetla Doboja što kulturnim dešavanjima daje posebnu ljepotu i upečatljivost doživljaja.
Posebna atrakcija je Etno kafeterija smještena u kuli vidikovac sa kojeg se pruža prelijep pogled na okolinu, može se koristiti i za održavanje mini konferencija za 40 osoba. Enterijer je kao u starim bosanskim kućama sa karakterističnim prozorima. Pored kafeterije se nalazi dječije igralište koje sadrži tobogane, klackalice, ljuljaške, pjeskarnike, mini voz, čamac, kule osmatračnice. U okviru dobojske tvrđave se nalazi i Amfiteatar u kojem se održavaju kocerti, pozorišne predstave, pjesničke večeri i drugi razni kulturni događaji.

Dobojska tvrđava

Dobojska tvrđava Vam nudi:
•  čas istorije koji drži srednjovjekovna princeza
•  borbu vitezova
•  slikanje sa vitezovima i princezama
•  iznajmljivanje srednjovjekovne viteške odore i oružja
•  vjenčanje na dobojskoj tvrđavi

Dobojska tvrđava

Žuta tabija - Yellow bastion

The Yellow bastion is built of rough hewn stone. The bastion is basically a polygon whose seven external sides are 10 meters long, and the eight side, facing north, is 27.5 meters long. The thickness of the wall is 35 cm and the preserved height of walls is 7.5 m. On the northern side there are stairs and one facility for soldiers, and on the southwest side is a Muslim cemetery. In 1878 the part of the wall on the east of bastion was broken. Until 1946 there was a gate on its west side, but that year it was demolished in order to expand road. The Yellow bastion was repaired two times during Austro-Hungarian Administration, on 1883 and on 1903.

Žuta tabija - Yellow bastion

It was built after Prince Eugen of Savoy robbed the town Prostrani, a plateau at the slopes of mountain Ozren, surrounded by cliffs of the canyons of Miljacka and Mošćanica. Prostrani was inhabited in the ancient times. Through Prostrani, which was the ancient settlement in Ilidža, ancient Roman road that led to Srebrenica (Argentaria) over Kovači and Vratnik, was passing. In the Middle Ages, on the most prominent point (where today is White bastion) was built a fortress with five high towers. Probably, this fortress was called Vratnik, and it protected the village Vrhbosna, located close to the walls and Customs building. During the Ottoman rule the fortress was reconstructed and expanded, also, new single and supporting towers were added. This was the reason why the most of the plateau was saved from fire when Prince Eugen of Savoy burned the entire city in 1697, after three days of looting.

Žuta tabija - Yellow bastion

In 1727 the Bosnian governor Gazi Ahmed Pasha Rustempašić Skopljak decided to build the wall around Vratnik with its 450 houses, and to leave enough room for another 450 houses so the residents of Sarajevo have safe haven during the war. The construction was completed in 1739, during the rule of Hekimoglu Ali Pasha, and in the end there were five bastions, three Kapi-Kule (Gate Towers) and five gates in the walls.

One of the bastions was built on the cliff Jekovac, by which is called Jekovačka bastion, but because of its yellowish stone it was named Yellow bastion, and that name has remained until today.

Žuta tabija - Yellow bastion

For its construction Ahmed Pasha probably hired Dubrovnik masters. A lot of tombstones were embedded in the walls of Tabija that still distinguish among the stones. Next to the bastion there was a gate in the wall, which was opened in the morning, and closed in the evening.

The remains of its arches were visible until the sixties of the last century. The people often called Yellow bastion - the Cannon, because in the late Ottoman period there were always one artillery battery at its top. In 1878th, the silence of the guns from Yellow bastion marked the end of the resistance and the beginning of the Austrian occupation of the city. Although the Austro-Hungarian army was still using the yellow bastion, Muslims were allowed to fire the cannon during Ramadan, to designate the beggining of Ramadan iftar (end of fasting).

That practice was banned in both Yugoslavian periods, but it was rebuilt in 1992, and lasts until today. Austro-Hungarian army kept expanding Yellow bastion and held her soldiers in it. During the Kingdom of Yugoslavia were erected loopholes and a guard gendarmerie were established. Until the late sixties of the last century soldiers of Yugoslavian army were guarding it, after which the Yellow bastion has returned to the city administration.

Maglajska gradina

 

Maglajska tvrđava svrstava se među veće i jače objekte u dolini rijeke Bosne, a kako se oko grada vrlo rano razvilo i naselje, koje je s vremenom preraslo u centar nahije (okruga), to je dovelo do toga da se ovaj grad-tvrđava iz srednjovjekovnog perioda održao u dosta dobrom stanju sve do danas, mijenjajući, naravno, formu i sadržaj u skladu sa promjenama u načinu ratovanja. Kao srednjovjekovna utvrda, Maglaj se prvi put spominje 18.09.1408. godine u povelji ugarskog kralja Sigismunda, iako je nastala u XIV. stoljeću da bi služila odbrani Bosanskog kraljevstva.  
Pod Osmanlijama Maglaj se prvi put spominje u jednom defteru iz 1485. godine i to kao nahija tvrđave Maglaj.
Prvi službeni dokument koji je potpisan u Maglaju je dokument između Ugarske i Osmanske carevine iz 1503. godine.

Maglajska sahat-kula

Maglajska sahat-kula se nalazi u predvorju maglajskog starog grada. Završetak izgradnje ove sahat-kule je bio 17. oktobra 1697. godine. Sahat-kula je relativno dobro očuvana mada satni mehanizam danas nije u ispravnom stanju.