Daorsoi ili Daorson

Jugozapadna (glavna) gradska vrata

Daorson (grč. ΔΑΟΡΣΩΝ) je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300.do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve. Ostaci ovog nekad najjačeg grada u širem području nalaze se u Ošanjićima, blizu Stoca u Hercegovini. Činile su ga tri cjeline od kojih je središnja bila tvrđava – akropola koja je bila opasana »kiklopskim« zidinama od golemih kamenih blokova (sličan onima u Mikeni u Grčkoj). U njoj su bili smješteni svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Odbrambeni zid koji se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku bio je dug 65 m, širok 4,2 m, a visok između 4,5 i 7,5 metara, imao je vrata i tornjeve na oba kraja.
Daorsi su preuzeli grčki jezik i pismo, te su bili u stalnim trgovačkim vezama s Grcima. Pronađeni su ostaci brojnih amfora za vino te dijelova fine keramike, ali najvredniji nalaz je brončana kaciga ukrašena nizom grčkih likova: Afrodite, Nike, Helija,Dioniza, Muza, Pegaza i drugih, a natpis na njoj je sličan natpisu na kacigi pronađenoj u Makedoniji. Pronađeni su također i ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, ali i Ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila. U jednom manjem objektu pronađena je kovaonica novca s prigodnim alatima i matricama, 39 raznih novčića (29 s likom kralja Ballaiosa iz 168. god. prije nove ere, te 9 s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ i likom lađe). Važnost novca je bila velika, značila je neovisnost plemena Daorsa, ali i potvrdu da su imali razvijenu obrt, kulturu i trgovinu s drugim narodima.

Pogled na unutrašnjost grada Daorson

Stari helenistički grad Daorson smješten je na lokalitetu Gradine i Banje u Ošanićima, općina Stolac, a sastavljen je iz tri vezane cjeline čiji je razmještaj uvjetovan konfiguracijom terena. Središnji dio zauzima dominantna Gradina ili Akropola kojoj sa južne i jugozapadne strane stoje podgradinske terase na Grebenu, dok se sa istočne strane širi predakropolski prostor na Banjama sa stambenim i privrednim, te trgovačkim dijelovima naselja.

Poznato je kako je od 167. godine p.n.e. Neretva bila sjeverozapadna granica Rimske republike na Balkanu, pa i granica Daorsa, koji su u okviru te države uživali neku vrstu autonomije. U to doba Daorse su iz pravca rijeke Cetine napadali Delmati, moćno ratničko pleme, čija se vlast u nekim razdobljima pružala preko Cetine u pravcu rijeke Neretve. Zbog učestalih delmatskih napada Daorsi su se 158. godine p.n.e. žalili rimskom senatu. Rat protiv Delmata se vodio od 156. do 155. godine p.n.e., a Rimljani su krenuli u ratne operacije protiv Delmata iz Narone (u blizini današnjeg Metkovića), gdje su imali jako uporište i potporu Daorsa. Oni su Neretvu štitili od Delmata i prije dolaska rimske vojske u Naronu. U tom ratu Delmati su teško poraženi i oslabljeni za duže vrijeme.

U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na našoj obali Jadranskog mora opet su se Delmati našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. godine p.n.e. stupio u savez sa Delmatima i njima pridruženim plemenima. U ova Delmatima pridružena plemena sigurno nisu spadali Daorsi, jer Cezarov pretor Vatinius započinje ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. godine p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44./43. godine n.e.) napali centar Daorsa, grad Daorson, i potpuno ga razorili.
Iz podataka o ratovima rimskog pretora Vatiniusa protiv Delmata može se prilično točno utvrditi vrijeme uništenja grada Daorsona i definitivnog prekida života u tom gradu. Arheološki materijal s utvrđenja datira iz druge polovice 1. stoljeća p.n.e., što se podudara s pretpostavljenim vremenom napadaja na grad i s prekidom života u njemu.

U vrijeme propasti Rimske republike (oko 27. godine p.n.e.) Daorsi su imali 17 dekurija (rimskih općina), a u početku Rimskog carstva Delmati su imali čak 342 dekurije, što dovoljno govori o odnosima snaga nakon ratova. Tada je uništen dio plemena Daorsa. Na ruševinama grada Daorsona nikada kasnije nije nastalo trajnije naselje. Pojedinačni i rijetki nalazi zastupljeni su na tom prostoru iz raznih epoha i stoljeća, pa i najnovijeg vremena, jer su se ljudi tamo često kretali. Kasnije se novi centar Daorsa razvio u dijelu Vidova polja i današnjeg Stoca, početkom 1. stoljeća p.n.e. kao municipij Diluntum.

Prve podatke o arheološkom nalazištu danas poznatom kao Daorson objavili su K. Hörmann i V. Radimsky 1892. godine. Detaljno geodetsko snimanje terena izvršeno je 1956. godine. Najopsežnija istraživanja su izvršena uz jugozapadni toranj i glavna gradska vrata, kao i djelomice uz megalitski zid sa unutrašnje i vanjske strane. Detaljno je istraženo gradsko šetalište sa južne strane Akropole uz Veliku gomilu, gradska stubišta te malo svetište ili hram i prostor oko sjeverozapadnog obrambenog tornja. Istraživački radovi su obavljeni i na gradskoj cisterni, na prostoru uz sjeverni i istočni poprečni bedem, na Velikoj gomili i kod sjeveroistočnog tornja gdje su otkrivena druga, pomoćna ili sjeveroistočna gradska vrata.
Na Grebenu je otkriveno desetak stambenih objekata, a na Banjama čitav niz objekata razne namjene. Paralelno su od 1963. godine, u nekoliko kampanja, vršeni konzervatorski radovi na megalitskim zidovima, ali su bili nedovoljni, pa su već otkriveni objekti ponovo zakopavani, štiteći ih tako od utjecaja atmosferilija i podrhtavanja tla. Kompletan pokretni materijal sa lokaliteta iskopan tijekom svih ovih godina nalazi se u depou Prahistorijskog odsjeka Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Novac

Danas, više od tri i po hiljade godina kasnije, Daorson svojim megalitskim zidinama svjedoči teretu godina. Stoljeća silne i slavne povijesti danas nisu pretočene u turističku atrakciju. Tako su tek nedavno postavljene klupice i kante za otpatke na vidikovcu pred kompleksom. Također, do prije pola godine bilo je gotovo nemoguće doći automobilom do ovoga lokaliteta, no aktivnostima Federalnog ministarstva za obrazovanje, kulturu i sport put je popravljen i otpočeti su određeni koraci na promoviranju atraktivnosti ovoga nalazišta.
Arheološko područje Helenističkog grada Daorson u Ošanićima kod Stoca proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stjepan Grad

Stjepan Grad

Srednjevjekovno zdanje – Stjepan grad, nastalo na kasnoantičkoj utvrdi ponad Blagaja je bio jedan od najvažnijih gradova u zemlji Kosača.
Stari grad Blagaj (Bona, Stjepan-grad) je sagrađen na najistaknutijem mjestu visokog i teško pristupačnog kraškog brda, na 310 m nadmorske visine i iznad vrela rijeke Bune od kojeg je udaljen 266 m.
Ovaj grad je zapravo bio gradska palača, opasana tvrdim bedemima s nazubljenim vrhovima koja su i danas vidljivi. U njemu je stolovao Stjepan Vukšić Kosača pa je zbog toga i dobio ime Stjepan grad.U 10. stoljeću Blagaj je imao veliku ulogu u razvoju Huma ili Zahumlja. Na njegov razvoj i značaj umnogome je utjecala blizina važne saobraćajnice koja je dolinom Neretve povezivala Jadransko more sa bosanskim zaleđem.

Stjepan Grad

Bio je okosnica političkih i vojnih turbulencija hercegove zemlje sve do 1473. godine kada ga je osvojila turska vojska te je postao sjedište i rezidencija kadije.
Istorijsko područje – Stari grad Blagaj (Stjepan-grad) u Blagaju kod Mostara proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Stjepan Grad

 Ako ste raspoloženi za planinarenje, možete prošetati do ove tvrđave koju su prvobitno izgradila Ilirska plemena, zatim su je ojačali Rimljani, pa bosanski vladari i na kraju su je Osmanlije znatno proširile. Do ove tvrđave na vrhu litice se može doći jednosatnom šetnjom uz vijugavu stazu. Tvrđava nije konzervirana, ali je jedan dio zidina još uvijek nedirnut. Ovo je odlično mjesto za posmatranje Neretvanske doline kao što je i idealno mjesto za izlet. Staza nije obilježena, no nije je teško pronaći. U tvrđavi nema vodiča niti se naplaćuje ulaz.

Kula grad Zvornik

Gornji grad

Zvornik se prvi put spominje u 1410. godine, i to pod imenom Zvonik, a 1519. pod sadašnjim nazivom Zvornik. Jedna od najznačajnijih, ako ne i najznačajnija historijska građevina u sjeveroistočnoj Bosni je Stari grad iznad Zvornika. Zvornički stari grad (tvrđava) nastao je znatno ranije, vjerovatno u vrijeme kada se na Drini ustalila granica izmedu Srbije i Bosne (to jest u drugoj polovini 13. ili na početku 14. vijeka). Podignut je na pogodnom mjestu gdje Drina polahko izlazi u plodnu ravnicu i gdje su od davnina prolazili i ukrštavali se važni putevi (posebno za Dubrovnik i Vrh Bosnu i dolinom Drine do njenog ušća pa dalje za Sirmijum-Sremska Mitrovica). 

Donji grad

To je doprinijelo da se razvije grad, kao jedan od značajnijih trgovačkih centara. Uporedo sa privrednim razvojem Zvornik dobija sve odlike naprednog gradskog naselja. Zato nije slučajno što su kasnije Osmanlije od njega napravili svoj administrativni centar, odnosno sandžak.  Stari grada sastoji se iz tri međusobno povezana dijela: Donji grad (pored puta Zvornik-Sarajevo), Srednji grad (najstariji dio) i Gornji grad (nalazi se na uzdignutom brdu iznad Zvornika). Tvrđavu nazivaju i Đurđev grad po despotu Đurđu koji je vladao Zvornikom 1433. godine i dosta je uticao na izgled Srednjeg grada tvrđave. Kao i svaka tvrđava i ova ima legendu koja je, kako to legende i nalažu, nevjerovatna i pomalo jeziva. Legendu Starog grada priča nam Mehmed Hudović u knjizi „Zvornik, slike i bilješke iz prošlosti“.

Zvornička kapija

Stari grad priča legendu o „lijepoj vladarici Jerini ili „Prokletoj Jerini“, koja je poput kakve Kirke zvodila mlade junake i, zasitivši ih se, sunovraćala ih kroz tajna vrata s najviše kule u hučnu Drinu. Najzad se namjerila na mladog junaka Vuka Jugovića, koji ju je u posljednjem času zgrabio i sunovratio se zajedno s njom u bezdan. Njoj se pripisuje i podizanje Zvorničkog starog grada, što nema historijsku osnovu.“ Tvđava ili Stari grad trenutno služi i kao „izletište“ brojnim turistima koji tu mogu odmarati i uživati u prelijepom pogledu na Drinu, Zvornik i okolna naselja. 

1902. godina

Stari grad Ostrožac

Stari grad Ostrožac

Ostrožac se nalazi 14 km sjevero-istočno od Bihaća na lijevoj obali rijeke Une. Smješten je na blagoj kosi 206 m iznad Une. Prvi put se spominje 1286. godine kao posjed knezova Blagajskih Babonića. Prema nekim nepotvrđenim podacima, utvrda Ostrožac postojala je još 405. godine prija našeg računanja vremena. U starim listinama se spominje kao "Orisio" ili "Hostrosach".

Stari grad Ostrožac

1577. godine, Osmanlije zauzimaju Ostrožac. General Khevenhüller (Kevenhiler) ga kratko poslije povraća ali 1578. godine definitivno ovdje vladaju Osmanlije. Najpoznatiji vladari Ostrošca su Bezi Beširevići. Oni su gotovo tri vijeka vladali Ostrošcem. 1661. godine, Petar Zrinski je jurišao na Ostrožac te ga totalno popalio. Tada se Ostrožac sastajao od oble kule na samom početku utvrde, kazemata, bedema i kapikule. U XIX vijeku je jedan od Beširevića cijeli brijeg ogradio visokim bedemima, pojačao iste sa tabijama i kulama te nastalo dvorište pregradio zidom. Sredinom XIX vijeka se spominju požari u starom gradu, gdje je sve sagorivo izgorjelo i ostale su samo ruševine. U velikom dvorištu na desnoj strani ispred "stare utvrde" stajala je nekad stara džamija. Posljednje ostatke te džamije je okružni načelnik u Bihaću, Lothar von Berks dao otkloniti prilikom izgradnje njegovog dvorca 1901. godine. 

Stari grad Ostrožac

Nakon okupacije od strane Austro-Ugarske, 1878. godine, već pomenuti Lothar pl. Berks (Vitez Malteškog reda i državni komornik, major u penziji, časnik Carsko-kraljeve vojske Austro-Ugarske) pred sami kraj XIX vijeka poduzima napore kupovine kompletnog imanja Ostrožac, što ga dovodi u velike neprilike i dolazi do spora oko vlasništva. No Berks je uspio izgraditi svoju veleljepnu vilu na ruševinama starog grada, kako on navodi u "romanskom stilu". Berksovi su do 1938. godine boravili u ovom zdanju. 1946. godine je zdanje nacionalizovano i od tada se nalazi u državnom vlasništvu (prvo SFRJ pa danas BiH).

Stari grad Ostrožac

Stari grad Vranduk

Tvrđava Vranduk

Stari grad Vranduk je, vjerovatno, podignut krajem 14. stoljeća na strateški vrlo važnom putu. Od osnivanja do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad. Bio je jedini utvrđeni grad u župi Brod, jednoj od 7 župa srednjovjekovne Bosne. Ime Vranduk se prvi put spominje 1410. godine. U njemu su bosanski kraljevi primali izaslanstva, potpisivali ugovore i izdavali povelje. Brat kralja Tomaša, Radivoj, se u dokumentima spominje kao  ”knez od Vranduka”. Veće trgovačko–obrtničko naselje izvan bedema je nastalo u selu Varošišću, oko 2,5 km udaljeno od utvrđenja u Vranduku. Tu su franjevci utemeljili samostan i sredinom 15. stoljeća sagradili Crkvu sv. Marije.

Tvrđava Vranduk

  
Vranduk je doživio pun razvoj u XV. stoljeću. U okolici Vranduka se razvio sustav obrambenih objekata i unutar tih zidina manje naselje ”sotto Vranduch”. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju: ispod grada je podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice, grad je preuredio a bedeme ojačao.
Osmanlije su u više navrata opsjedale Vranduk. Zauzeli su ga 1463. godine. U svom pohodu na Bosnu 1697. godine, Eugen Savojski je, uočivši težinu osvajanja grada, zaobišao Vranduk. Početkom 18. stoljeća utemeljena je Vrandučka kapetanija. U 18. i početkom 19. stoljeća  grad je služio kao zatvor za političke krivce. Austrijske trupe su 1878. godine zauzele grad  i u njemu držale posadu do 1890. godine kada je napušten.

Tvrđava Vranduk

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu. U sklopu obora nalazilo se više objekata različite namjene, a pronađeni su i ostaci „Dizdareve kuće“.
Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl.  Svi nalazi su pohranjeni u  Muzeju grada Zenice.

Tvrđava Vranduk

White Bastion - Bijela Tabija

White Bastion - Bijela Tabija

About the time of erection of the Bijela Tabija to the the present day, different opinions have been expressed. According to one, the facility was built around 1550, (opinion was based on data provided by travel writer Katarino Zeno), and was demolished during the construction of Vratink settlement, and a new fortress was built, which is today recognized by a polygonal form.   

White Bastion - Bijela Tabija

 According to another opinion, on the site of the Bijela Tabija, in the Middle Ages there was a fortress, which was not larger than usual type of defense medieval fortresses, that protects the open village in its vicinity. 

The successful reconstruction of the appearance of a medieval fortress on the site of the Bijela Tabija was done by Alija Bejtic, based on the data which were provided by a source from the XVII century.

White Bastion - Bijela Tabija

It was a fortress of a rectangular basis (length of approximately 75 m north-south, up approximately 50 m east-west) with four towers at the corners, square bases, and fifth over the entrance. This appearance dates back the city, at the end of XIV or the beginning of the XV century.

One interesting fact is important in this kind of architecture and the concept. According to this source, Bosnia has had unique medieval fortification architecture. Like this imagined rectangular fortress with four towers at the corners has similarities with the central European fortresses, with the strong influence of Gothic Hungarian architecture.

White Bastion - Bijela Tabija

On the thick stone walls are apertures for cannon tubes. By Establishment of a permanent Ottoman reign in this region, in the middle of the XV century, nothing important will change the appearance of a fortress. Inside the fortress was established timarlija crew, for their needs mosque was built inside the fortress. 

On the Austrian map from 1882, inside are drawn the basis of a mosque, in the form of eight-angle, with the entrance, which was parallel with the entrance to the fortress (north side). The mosque is mentioned in Evlija Čelebija writings in 1660. With the mosque, inside the fortress there was a house of imam, two muezzins and military players, then the wheat magazine and a several houses of crew members.

Evlija Čelebi explains the name, White Fortess, becauses of the white paintings that had been done on the façade of the fortess.